Izvod iz likovnih kritika

Husein Bašić

…Nasuprot golom crnogorskom pejzažu, rascvjetaloj kamenoj bradavici i divljem žaru, životu na grabnici sunca, mora i kamena, u vječitoj borbi za život (na platnima najpoznatijih crnogorskim slikara) kod Hadžića sretamo zeleno čudalestvo svijeta, skriveno ispod različito zelenih sjenki neba i zemlje, gore i vode, u zelenom polusnu i polujavi, u zelenoj bajci koja se ne da sažeti ni doreći… (1982.)

Ibrahim Hadžić

… Drugi obimniji ciklus, koji Ismet radi već nekoliko godina, a koji je već plod slikarske zrelosti, mogao bi se nazvati po stihu čuvenog španskog pjesnika Lorke „Zeleno, volim te zeleno“. Šta je zapravo zeleno u ovim slikama? Budući da Ismet živi i radi u kraju koji predstavlja po živopisnosti i zelenilu jednu od najljepših cjelina Crne Gore, i budući na izvoru snažnog talasa zelenila, slikaru ništa nije preostalo već da pokuša da od čistih zelenih boja, na osnovu gradacije valera i vrijednosti zračenja stvara zelene slike i da izrasta u rasnog pejsažistu … (1982)

Ljiljana Hristova

…Kao karakteristični elementi njegovog (Ismeta Hadžića) stvaralaštva izdvajaju se: dubina fragmentalnog predjela, karakterističan aspekt postavljanja kompozicioriog rješenja, stvaranje karakterističnih cjelina, međusobno tonskih povezanih, vješto sinhronizovanje zelenog, plavog i žutog kolorita, unošenje pojedinih kolorističkih akcenata koji pojačavaju dinamiku utisaka… (1989.)

Ismet Rebronja

…Ismet Hadžić (kao i mnoge njegove kolege po kićici i peru) stvara dok drugi pribavljaju materijalna bogatstva bez obraza i na obrazu stida. No da je umetnik u pravu, znao je još Ovidius kojijes Ponta javljao da ništa nije korisnije od onih veština koje nikakvu korist ne daju. Ismet Hadžić stvara i sliku i pesmu. I to je njegovo i naše pravo bogatstvo. Još davno je rečeno da je slika nemušta pesma. Da je to tako, potvrđuje i slikar Ismet Hadžić… (2001.)

Džengis Redžepagić

…Odričući se realnog, Hadžić svojoj čulnosti dodjeljuje neograničeno povjerenje. Igrom pretakanja realnog u apstraktno, ali i obrnuto (rjeđe), objekti dobijaju, ili namjerno gube, svoj oblik i značenje, u zavisnosti koliko Hadžić želi da potencira imaginaciju i dramatiku prostora. U dvostrukoj igri memorisanja i predviđanja novonastale situacije, gdje svaki potez ima svoje misaono pokriće, Hadžić svojom vizuelnom poetikom pomjera granice uobičajenog i naviknutog poretka stvari… (2008.)

Draginja Kujović

…Ismet Hadžić je uspio da ostvari djelo koje čini u našem slikarstvu poglavlje za sebe. Suština njegovog rada vezana je za likovnost, za izvornost njegovog podneblja, za vizuelni i čulni doživljaj kompozicije. Izradio je rukopis jasnog stilskog obelježja. Na lako dokučiv slikarski postupak Ismeta Hadžića čini ga neobičnim, prepoznatljivim i osobenom umjetničkom pojavom na polju savremenog crnogorskog slikarstva… (2009.)

Salko Luboder

…Služeći se crtežom kao dominantnom formom izražavanja u grafičkom iskazu, naravno uz stvaralačko umijeće i likovnu čaroliju, Hadžić uspijeva da dosegne ono za čim se u umjetnosti teži. Na njegovim radovima govor planine možemo razaznati očima, teško dokučivu mističnost prirode rasplićemo u duhovnom ushićenju, a ušima registrujemo mjesečinu koja se vidi i samo što nije počela da sipi nad vrhom planine njegovog alhemičnog likovnog umijeća. Kada se posmatrač dovede do te tačke umjetničkog doživljaja, onda ga od stanja ekstatične zanesenosti dijeli samo korak. U stvari, on se već našao tu, u koncentričnim krugovima egzaltacije. Koncentričnih krugova je onoliko koliko je njegovih radova pred vašim očima.
Kao i u cjelokupnom likovnom opusu, i kada je o grafikama riječ, Ismet Hadžić ostaje pasionirano vezan za Hajlu, svoju planinu. I, naravno, tu nema ničeg lošeg. Naprotiv. Tako samo pokazuje da teži i pripada visinama, stvaralačkim i estetskim. I ne samo to. Baš tu se otvara prostor za metafizičke refleksije koje se oslobađaju iz njedara planine. I opet, krećući se koncentričnim krugovima umjetničkog dojma Hadžićevih grafika, gotovo svuda, primjećujemo da je od naizgled uobičajenih motiva, uspio da napravi kompleksnu likovnu refleksiju. Takvi su, recimo, radovi „Seobe“, „Usamljenost“, „Djedovina“, „Vuk u ovce“… I nešto što ne bi smjelo ostati neprimjećeno. Na gotovo jedinstven način, na svojoj grafici otima od zaborava jednu od odlika ovdašnjeg nekada patrijarhalnog življenja. Sin se ne usuđuje da se ocu direktno obrati. Zato mu poruku ispisuje na kori drveta. Tako je nastala grafika „Oženi me babo, našao sam djevojku“… (2010.)

Pavle Goranović

…Gotovo čitav opus Ismeta Hadžića čine likovni zapisi iz sjene. Novom izložbom on pokazuje da su to i zapisi o sjeni. Ovaj tihi i dosljedni autor stvara van buke vremena u kome živi. Nenametljiv i strpljiv, polako nagrađuje umjetnički svijet samoće, koja je naše zajedničko i neopozivo nasljedstvo. Ma gdje da smo – u varljivom vrtlogu svakodnevlja ili u istrajnom tkanju svog usamljeničkog svijeta. Tom iskazu vjerovatno i ne treba ništa dodati, budući da se time na najbolji način objašnjava suština Hadžićeve umjetnosti: suptilni tonovi, prefinjeni zapisi bojama, nostalgični prilaz svijeta. U naoko mirnim Hadžićevim pejzažima ipak prepoznajemo prostore velikih nedoumica mislećeg bića. Ovdje ljudi i događaji mile kao sjenke, kao vrijeme i sati.
Ismet Hadžič je temeljit stvaralac posvijećen zavičajnom motivu, kao mjestu iz koga sve proističe i u koji se sve vraća.
Ako je umjetnost vjerodostojna sjenka života, onda je Hadžić uspio u svojoj umjetničkoj viziji. A na nama je da uočimo kakve sjenke i tragove ostavljaju same te sjenke, od kojih se izgradila sama suština Hadžićeve umjetnosti…. (2012.)

Enes Halilović

…Pejzaži Ismeta Hadžića jesu pogledi ili snimci na jedinstvene djelove ogromnog mozaika prirode, ali odigrani u posebnim časima. Na osnovu jednostavnosti i tišine ka kojoj je umjetnik pobjegao, može se rekonstruisati nemir i rogobatnost od koje je pobjegao. Raspoloženja u kojima nastaju Hadžićeva ulja na platnu u saglasju su sa prirodom kao predmetom posmatranja i tumačenja. Kao da su ove slike pokazivači čovjekovog pogleda ka praiskonskoj tišini i prirodnom skladu. Umjetnikova potreba da se zagleda u metafizičku tačku, pronađenu u prirodi, kazuje ponor vremena i čovjeka, te originalnom zvučnošću slike demaskira drečavu stvarnost grada, ružičastu medijsku sliku i vještačku famu podignutu oko svakodnevne trivijalnosti. Otuda možemo reći da naslikani prizori nisu pronašli slikara nego je slikar pronašao njih. Nije ih naslikao sebe radi, nego želi da ih pokaže – da drugim očima ponudi azil, utjehu, adresu za bjekstvo… (2014.)

Sonja Milićević

…Tako nas Hadžić, u recentnom opusu nazvanom Koktel (slike / grafike), uvlači u suptilnu igru, koju sam motiv ne izražava i ne predstavlja. Hadžićev koncept slike, koji je uslovno rečeno realističan iz razloga što se u tretiranju motiva nije odvojio od predmetnog sveta, u sadržajnom smislu je slojevitiji. To je zato što se na slikama, osim osnovnog, javlja i paralelni motiv koji sasvim izvesno preuzima glavnu ulogu i nosilac je ikonografskog sloja. Senka čoveka. Dok nam svetlošću i senkom kao bitnim elementima likovnog komponovanja, Hadžić majstorski prenosi podatke o prostoru i vremenu na svojim grafikama, dotle „ljudsku senku“, ne kao elemenat komponovanja, nego kao motiv, uvodi u svet svojih oslikanih predela koji su lišeni čovekove figure, ali ne i njegovog prisustva… (2015.)

Ilja Slani

…Kada je govor o relativno novoj Hadžićevoj aktivnosti na planu grafičkih tehnika, koja se odvaja paralelno s njegovim slikarstvom, bilo donekle i neočekivano da se vrsni kolorista posveti igri mere i modulacije, mirnoći punoće i titraju prozračnosti, magiji svetla i sjenke, crne boje i bele hartije. Ne preostaje mi drugo nego da pozovem upomoć Gastona Bašlera, autora knjige Poetika prostora, koji je voleo i zagovarao grafiku: „Pogledajte dobro jednu od tih gravira, i ona će početi sama da vam priča!“ … (2017)

Danijela Purešević

… Na Hadžićevim platnima, crtežima i grafikama, Hajla je dobila svoju do sada najzvučniju i najuzvišeniju odu. On Hajlu posmatra pogledom smirenog, strpljivog i posvećenog čoveka. I pomirenog čoveka. Ta gorosta- sna planina, sa svojih 2403 m, moćna je, surova, oštra, nepredvidiva. Posmatrajući je čitavog svog života s prozora svoje rodne kuće, u svim njenim menama – okovanu ledom i snegom, u proletnjem buđenju, dok njene padine guta požar, pod velom noći, u kiši i oluji – Ismet svoju planinu uvek vidi osenčenu le- potom, mekotom i toplinom. Posmatra je pogledom razumevanja, opraštanja i pomirenosti. U krajnjoj liniji – vere. U stvarnom, u prividu, u senci – njegova slika prirode nikada nije turbulentna, surova i oštra, već mekana, smirena i fluidna. U dijalogu kojeg slikar vodi sa Hajlom, odnosno prirodom, možemo reći – onostranim i božanskim, ne postoji sukob, niti tenzija na liniji Ja-Ona. Priroda/Hajla nije „drugost“. Slikar i prizor su stopljeni, združeni u suživotu sa nevidljivim svetom. Uz sugestiju da čovek jedino ujedinjen sa prirodom, može da opstane u njoj. Što može da se razume i kao svojevrsni Zen. Taj odnos Hadžić slika finom, istančanom, slikarskom mrljom, i nežnom, senzibilnom nervaturom crteža.
Dragoceni segment Hadžićevog opusa čine grafike, većinom izvedene u dubokoj štampi, što je danas retka praksa ne samo u Crnoj Gori, već i šire. Ovi mi- nuciozno izvedeni listovi motivski su bliski njegovom slikarskom radu: tu je neposredno okruženje i pogled uvek usmeren ka Hajli. No, delikatni crno-beli opseg bakrogravure, udružen sa jedinstvenim mogućnostima senčenja, omogućili su Hadžiću još jedan bravurozni iskorak ka dosezanju nevidljivog u mediju vidljivog (slike/grafike). Izvanredni listovi Četiri pogleda na Hajlu otkrivaju ovu planinu pod okriljem noći, pod svetlom mladog, ali i punog Meseca. Podižući veo tame, oni otkrivaju svet planine koja spava… (2019)

Ibrahim Kurpejović

Česta Hadžićeva inspiracija su pejzaži na kojima je dominantna planina Hajla, kao i predjeli koje je često obilazio, sa karakterističnim toponimima. Hajlu je doži vio kroz sva godišnja doba, stapajući emocije kroz kolorističko bogatstvo prirode, koje vješto komponuje stvarajući ciklus posvećen planini. Kroz zimske motive Hajle, Hadžić od skoro jednobojnog kolorita, pravi nijanse plave boje stvarajući sjenke, obrise predjela, drveće, ograde kao i sitno rastinje na bijelim površi nama, tako da nastaju zanimljive kompozicije uz pre finjenu likovnost. Na slikama Hajle u godišnjim dobima bez snijega, prisutni su toplo-hladni i komplementarni koloristički kontrasti, gdje su nijanse crvene naspram zelene, žute i narandžaste u kontrastu sa plavom i ljubi častom. Ovaj koloristički kontrast možemo vidjeti na brojnim platnima koja smo imenovali kao ciklus Pejzaži i živi svijet zavičaja. Ovom prilikom pomenimo samo par slika kao što su Hajla I, Hajla III, Hajla VII, Krstine II, Dan jesenji, itd.
Od 1979. godine Hadžić se povremeno bavi i grafikom a od 2009. godine intenzivnije, kada se nakon drvoreza posvetio skoro svim grafičkim tehnikama. Kao i na uljanim slikama Ismetov predmet posmatranja u gra fici su pejzaži, kao što su: Iz adžove ornice, Grahovača, Završe, Biševo… i Hajla kao inspiracija, do scena iz svakodnevnog života. I na grafikama je Hadžić, kroz ciklus “Moj grad” bilježio arhitekturu svoga grada u nestajanju. On je na tim grafikama majstorski mate rijalizovao strukturu drveta, kamena, metala, zemlje, trave, detalja i fragmenata… kako bi dočarao patinu objekta i stvari, kao i jednog vremena i sjećanja koja vremenom blijede. Dobar dio grafika pripada ciklusu Portreti (kao i uljanim slikama na kojima su pred stavljene brojne ličnosti) za koje možemo kazati da su angažovani, zapravo oni pripadaju tzv. socijalnom slika rstvu. Ismet, kao umjetnik i čovjek, ne prolazi nezai nteresovano pored svog i tuđeg života. Naročito je uzbudljivo prikazana starost, za koju se može reći da predstavlja zaludnost života. Te figure povremeno pod sećaju na isklesane mermerne izrađevine. Ove grafike kao da su prikaz zatečenog ljudskog stanja svakodnevice. Ismetovu pažnju privlače figure i portreti starijih osoba i njihova lica natopljena mudrošću i iskonskom životnom ljepotom. I na grafikama, kao i sli kama, osjeća se prisustvo emocionalne i umjetničke zre losti što čini jedinstven doživljaj, gdje se Hadžić ne po vodi za modnim trendovima u umjetnosti koji često mogu biti kratkog daha. Ismet Hadžić je svojim pedesetogodišnjim raznovrsnim i impozantnim opusom, kao i snagom liko vnog izraza, obogatio crnogorsku likovnu scenu, što ga svrstava, i te kako, u značajne likovne umjetnike Crne Gore druge polovine XX i prve četvrtine XXI vijeka… (2020)

Predrag Čudić

…Ismet Hadžić je slikar svoga kraja, umetnički svedok onoga što gleda i onoga što doživljava, ali on je i komentator nekih nezaustavljivih procesa oko nas. Njegovi pejzaži ograđeni bodljikavom žicom, ma koliko slikarski privlačno delovali, ipak su žalosno svedočanstvo kako se naše rodoljublje neminovno mora rasuti nad krajolikom podeljenih granica i nadležnosti… (1982.)

Mladen Lompar

…Ismet Hadžić se u početku tematski vezivao za likovnu obradu zavičajnih legendi, čemu je davao nenaglašeno nadrealni prizvuk. Kasnije se orijentiše na slikanje pejzaža i životinja, verističkim izrazom, u senzibilnom koloritu i sipljivoj fakturi. Boju nanosi sitnim, nemirnim potezima, potencirajući tako dramatiku same scene. Ovim pastoralnim situacijama na svojevrstan, nostalgičan način upire prstom na savremeno, dehumanizirajuće doba… (1986.)

Ibrahim Hadžić

… Pejzaži Ismeta Hadžića i predstave životinja nijesu pastoralne slike. Oni nijesu uljepšana i romantiačarska stvarnost, već prije lična karta zavičaja sa često zloslutnom, u naznaci datoj bodljikavom žicom. Ismetove slike, mahom monumentalne, djeluju kao isječci iz rodne grude. Ove otjelotvorene predstave planina, livada, sijena, ovaca i koza, postojano se drže na tankom platnu, između krhkih ramova.
Kilogrami zelene boje harmonično su akcentovani sivom i plavom. Sigurno kompoziciono postavljanje, kratkim i ne baš pastuoznim potezima islikane, Ismetove slike zrače piktoralnom svježinom, snažno se utkivajući u savremene tokove crnogorskog slikarstva … (2000)

Jasmina Tutorov

…Ismet Hadžić slika idilične predjele kojima neobičan realistički detalj učini da kompozicija iznenadno sklizne u nadrealno. Pri tom pejzaže slika širokim površinama blještavo svijetlog kolorita, bojama sunčanog dana… (2003.)

Jasmina Tutorov

…Autor je u dubokom dosluhu sa prirodom, ali i u dosluhu sa pravim likovnim vrednostima. Nama, gledaocima, Hadžić je učinio zadovoljstvo da se na trenutak oslobodimo urbanih opterećenja i kroz lepotu ovih slika iz plenera, kroz proosećane vizure prirode, osetimo harmonično jedinstvo čoveka i prirode. Oblici su na Hadžićevim slikama krajnje pojednostavljeni, zapravo iscrtani tananom, obojenom linijom-konturom na svetloj pozadini. Dela nose Ijupkost i šarm. I ovim grafikama Hadžić je potvrdio da su zavičajni predjeli i elementi trajno u njemu naseljeni… (2008.)

Jasmina Tutorov

…Na svojim djelima Hadžić se superiorno poigrava sa realnim i iracionalnim. Komponuje idiličan predio okoline sa neobičnim detaljem iz istog miljea, pa taj detalj učini da popucaju šavovi realnosti i da se slika ispuni duhovnom simbolikom… (2009.)

Anastazija Miranović

…Čini se, da je Ismet Hadžić “pronašao ljudski znak koji je istovremeno priroda”. Njegovo umjetničko djelo stavlja nas u neminovni/neprikosnoveni kontekst uobličavanja, metamorfoze pojavnog zarad stvaranja umjetničkog, kroz simbol, znak koji nas oslobađa obmane čula efemernog života.
Portreti prirode/ljudi su ona praslika svijeta koja nas definiše u vječitom suodnosu kroz permanentno trajanje. Ono što podjednako podstiče na analizu i moguća tumačenja kada posmatrate djela Ismeta Hadžića nedvojbeno su, simboička ravan i likovno-jezičke vrijednosti njegovog slikarstva. Pejzaž, planina Hajla, uopšte, priroda, umjetničkom nadgradnjom postaju simboli arhetipskog, ali i upozoronje, svjedočanstvo, umjetnički apel i vapaj za spasenjem, očuvanjem, briga i želja za povratkom sebi, onom prirodnom u čovjeku, što se u trci s vremenom prilično potrošilo. Planina Hajla je personifikacija, metafora, lajtmotiv, simbol – ona je Ismetov “genius loci”. Ona je planina njegovog djetinjsta. Hajla je majka hraniteljica, rađalica/rođenica/radilica. Hadžić koketira s Hajlom na najsuptiiniji način, igrom zavođenja, kao sa prelijepom ljubavnicom melodničkog imena. Hajla je uzorana, zapaljena, hladna, promrzla, svjetlošću okupana. Hajla zbori najglasnijim nemuštim jezikom u praskozorja, u sumrake, u iskričava jutra snježnih izmaglica. Hajline mijene su najfinija koloristička tkanja, tanani valerski prelazi i opšta mjesta susreta čovjeka s prirodom, sretenja umjetnika sa samim sobom.
Smjela kompoziciona rješenja umjetnik postiže ređanjem planova i dijagonalnim postavljanjem cjelina kojima stvara specifičnu dinamiku prizora. Likovnim vokabularom Hadžić vaspostavlja posebnu atmosferu na granici metafizičkog. Umjetnik stvara u saglasju s tezom da je „…boja titraj isto koliko i muzika, kadra da dosegne najopštije i najneodređenije što postoji u prirodi – njenu unutrašnju snagu“… (2011.)

Sreten Vujović

… Najnovije predstavljanje Ismeta Hadžića izložbama pod nazivom Čovjek iz sjenke je poetizovana likovna priča u kojoj se preko mnogostruke asocijativne povezanosti pronalazi posmatrač, no i same sjenke
predstavljaju posmatrače, smještene unutar raznovrsnih predjela, a nijesu fiksirane za određeni vremenski okvir, već imaju trajanje koje zapravo biva odraz postojanja. Čovjek iz sjenke se u ovakvom kontekstu doživljava više kao moguća stvarnost, ili ona koja već ima svoj nečujni i nevidljivi život, a mi joj prisustvujemo samo onda kada je umjetnik na sebi svojstven način izbavi iz tišine i smjesti u krajolik kome je i prije pripadala, nevidljiva za svakodnevnog posmatrača … (2012)

Ljiljana Zeković

…Svojim likovnim opusom Ismet Hadžić, slikar i grafičar, pripada tom krugu umjetnika intimističkog prosedea, umjetnik koji se na crnogorskoj likovnoj sceni pojavio prije četiri decenije.
Priroda od koje on polazi u uobličavanju svojih umjetničkih djela, nije za njega samo objekat istraživanja tajni njenih fenomenoloških odnosa i zakona, već prostor u kojem otkriva novu slikarsku realnost. Zapravo, viđeno Hadžić prilagođava intelektualnoj koncepciji slike, doživljavajući stvarnost kao autonomnu viziju u kojoj postiže psihofizičko i duhovno jedinstvo prirode i čovjeka.
Čovjek i priroda na njegovim slikama postali su imanentni atributi koji su na ranijim radovima imali prizvuk nadrealnog, da bi im kasnije dao notu metafizičkog. Hadžićeve vizije predstavljaju svijet duhovnosti i svjetlosti, a tamo gdje je svijetlost tu je i sjenka. Tako on u snohvatici korpus humanum zamjenjuje sa umbra homo /čovjekovom sjenkom ‒ simbolom nestvarnih i promjenljivih stvari, koja kao nedorečenost povezuje biće i njegovu dušu na granici između realnog i imaginarnog, stvarnog i neuhvatljvog… (2015.)

Ana Sindik

… Od Marsel Dišana i njegove verzije Mona Lize, pa sve do Ismetove transfiguracije ove teme, na kojoj se očito događa jedno emitovanje koje to precizno i detektuje. Naime, u ovoj grafičkoj verziji dobijamo i samog autora Mona Lize, umjetnika čiji se portret nalazi na kutiji – ekrana, preko koje se model javlja u svojoj transemitujućoj i planetarnoj reprodukciji kojoj se ne vidi kraja. U dobu koje je nepogrešivo protumačeno kao virtualno i realintegralno, ovakav pristup zaslužuje dublje i analitičkije obrade: grandiozna Leonardova tema, ovdje je, na Ismetovoj grafici, doživljela još jednom svoj iskorak, u kometehnološka elaboracija bića vodi glavnu riječ; nije ugrožena samo umjetnost (koja sve više postaje medijska stvar), napadnut je i sam duh čovječanstva! Samim tim, kovanica kakva je Nova Renesansa govori nam mnogo više nego što se umije danas čitati i prevoditi! Naime, Nova Renesansa je upravo to sirovo sažimanje i potiskivanje istorije na samo jednu (kao) univerzalnu temu, onu koja je medijski lako obradljiva i koja se tehnološkim putem reprodukuje. Prema tome, zaista sam više nego zahvalna Ismetu Hadžiću što mi je omogućio da ponešto kažem o njegovim djelima, koja ostaju jedno od centralnih grafičkih mjesta u crnogorskoj likovnoj sceni, na koja tek treba sa dubokom analitikom i njenim pristupom dati odgovor. Od toga odgovora umnogo će zavisiti sjutrašnjica našeg grafičkog medija … (2017)

Sonja Milićević

… U čemu je tajna te dosledne opredeljenosti? U životu svakog čoveka (kao uostalom i u istoriji jednog naroda) postoji konvergencija i integracija vremena i mesta, čiji smisao bitno određuje njegovu suštinu i karakter. Daleko od toga da je Ismet Hadžić „genetski predodređen konzervativac“ koji se, nakon što je na Akademiji likovnih umetnosti u Prištini razvio svoj talenat i znanje, a potom u Moskvi usavršio svoju veštinu, vratio u rodni kraj jer nije uspeo naći svoje odredište van njegovih granica. Naprotiv, reč je o mitskom obrascu: Hadžić je kao Antej povezan sa tlom na koje je prvi put spustio stopala i načinio prve korake. 2 On je u tom tlu duboko ukorenjen, nije morao da se „prilagođava okolini i da priziva slike u čaši hlorisane vode“ 3 – on je svoj na svome. Otuda je i snaga njegove opredeljenosti u neposrednoj vezi sa zavičajnim tlom, čovek je samo spona, spiritus agens, nikad likovno uobličen sadržaj. Sadržaj su dolovi i jaruge, proplanci i ovce, žitna polja i planinski vrhovi i katuni, kotline i molike, vitorozi, ćilimi i mahrame… Tu „fizičku građu“ zavičajnog predela, gde se u lirskoj tišini sustižu prošli i najavljuju budući trenuci, Hadžić transponuje u misaoni svet slike unoseći dozu nadrealnog i/ili metafizičkog prizvuka. Priroda postaje „nova slikarska realnost“ 4 bliža umu nego oku, a genius loci (osobenost nekog mesta) biva uzdignut do univerzalnog značenja identiteta i prostora. Na taj način je Hadžić intimnu mitologiju, prožetu nastojanjima da odgonetne prirodu kao egzistencijalni habitat 5 , pretočio u oblik poetskog mišljenja u kome se, oslikavaju trajni i prolazni tragovi savremenog čoveka, a svoj mali zavičaj učinio središtem svog likovnog sveta… (2019)

Vuk Vuković

… Na jedan vrlo osoben, rekao bih zatomljen način, najtešnje povezan sa odveć ličnim Zavičajem, Hadžić nam na svojim grafikama na mnoge načine bilježi svoje prirodne mijene; umjetnik u njemu govori nasuprot opšte prirodne prolaznosti, pupčano vezan za ono što ga nagoni da reaguje na svoj način, onim tragom koji u umjetnosti utisnut, ostaje da traje ono suštinsko jednog vremena čuvajući ga od sjenki i aveti prolaznosti.
Grafika Crne Gore u Ismetu Hadžiću ima, danas, ono ponajbolje, riječ je o jednom umjetniku visokih kvaliteta koji savremenom, obezbićenom vremenu suprotstavlja radove tematski i tehnički prvorazredne, koji odgovaraju na sve zahtjeve Grafike kao medija koji, sve su prilike, govoto na zalasku, – svakako jeste sumraku, i poznom dobu – u eri tehnoemancipacija kojim diktira dizajn, računarski superrealrender, instalacija i 3D simulacioni maketni koncept stvari I okoline, naselja i grada, Grafika se gura u poslednji red, tako da pojava umjetnika kakav je Ismet Hadžić nedvojbeno govori o nesvodivoj razlici utemeljenoj na doslednosti i originalnosti, tako da on nije samo jedan od prvih u svojoj generaciji, već je kao takav i primjer nama mlađim grafičarima koji bi mogli referirati na njegovim radovima, i iz njih učiti kako se umjetnost štiti, kako se čovjek slavi, kako se tehnomaničnost savremenog svijeta nadvisuje, i kako će, zaista, umjetnost spasiti svijet, a ovakvi umjetnici poput Ismeta Hadžića jedan mediji kakav je Grafika… (2019)