Ismet Hadžić je rođen u Rožajama 6. februara 1947. godine. Akademiju likovnih umjetnosti diplomirao je u Prištini. Specijalizovao je slikarstvo u Moskvi. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1972. godine, kao i Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika, te Likovnog kluba ,,Kula“ iz Rožaja. Već pet decenija učestvuje u likovnom životu Crne Gore. Od 2021. godine, redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.
Učestvovao je u radu većeg broja kolonija. Do sada je imao 41 samostalnu i 310 kolektivnih izložbi kako u zemlji, tako i u inostranstvu.
Pored slikarstva, aktivno se bavi i grafikom. Koautor je pjesničko-grafičke mape “Posmatrač 2”. Monografija o Ismetovom radu pod nazivom “Čitav život” izdata je 2019. godine.
NAGRADE
Prva nagrada za slikarstvo OKKSO Rožaje
Nagrada “30. septembar” grada Rožaja
Prva nagrada proljećnog salona u Novom Pazaru
Druga nagrada za grafiku Bitolskog bijenala grafike
Prva Evro-Azijska nagrada za grafiku “Buđenje sa umjetnošću”
Nagrada za afirmaciju kulturnog identiteta Muslimana Crne Gore “Avdo Međedović”
Više otkupnih nagrada
“…u malom mjestu, kao što je Rožaje, ja nemam kome da se povjerim, nemam kome da pokažem svoje djelo, nemam s kim da razmijenim stvaralačku muku. U malom mjestu život funkcioniše po drugim principima, u koje umjestnost teško može da se udene. U malom mjestu nemaju predstavu šta je to živ umjetnik. Od njega se traži da bude muž, roditelj, rođak, zaposlen i sve što uz to ide, pa tek onda da bude umjetnik. A ako je umjetnik, onda je čudak…” (1973.)
Slike
Grafike
Izvod iz likovnih kritika
Husein Bašić
Predrag Čudić
Ismet Hadžić je slikar svoga kraja, umetnički svedok onoga što gleda i onoga što doživljava, ali on je i komentator nekih nezaustavljivih procesa oko nas. Njegovi pejzaži ograđeni bodljikavom žicom, ma koliko slikarski privlačno delovali, ipak su žalosno svedočanstvo kako se naše rodoljublje neminovno mora rasuti nad krajolikom podeljenih granica i nadležnosti...
Ibrahim Hadžić
Drugi obimniji ciklus, koji Ismet radi već nekoliko godina, a koji je već plod slikarske zrelosti, mogao bi se nazvati po stihu čuvenoh španskog pjesnika Lorke "Zeleno, volim te zeleno". Šta je zapravo zeleno u ovim slikama? Budući da Ismet živi i radi u kraju koji predstavlja po živopisnosti i zelenilu jednu od najljepših cjelina Crne Gore i budući na izvoru snažnog talasa zelenila, slikaru ništa nije preostalo već da pokuša da od čistih zelenih boja, na osnovu gradacije valera i vrijednosti zračenja stvara zelene slike i da izrasta u rasnog pejzažistu
Mladen Lompar
Ismet Hadžić se u početku tematski vezivao za likovnu obradu zavičajnih legendi, čemu je davao nenaglašeno nadrealni prizvuk. Kasnije se orijentiše na slikanje pejzaža i životinja, verističkim izrazom, u senzibilnom koloritu i sipljivoj fakturi. Boju nanosi sitnim, nemirnim potezima, potencirajući tako dramatiku same scene. Ovim pastoralnim situacijama na svojevrstan, nostalgičan način upire prstom na savremeno, dehumanizirajuće doba... (1986)
Ljiljana Hristova
Kao karakteristični elementi njegovog (Ismeta Hadžića) stvaralaštva izdvajaju se: dubina fragmentalnog predjela, karakterističan aspekt postavljanja kompozicioriog rješenja, povezanih, vješto sinhronizovanje zelenog, plavog i žutog kolorita, unošenje pojedinih kolorističkih akcenata koji pojačavaju dinamiku utisaka (1989)
Ibrahim Hadžić
Pejzaži Ismeta Hadžića i predstave životinja nijesu pastoralne slike. Oni nijesu uljepšana i romantiačarska stvarnost, već prije lična karta zavičaja sa često zloslutnom, u naznaci datoj bodljikavom žicom. Ismetove slike, mahom monumentalne, djeluju kao isječci iz rodne grude. Ove otjelotvorene predstave planina, livada, sijena, ovaca i koza, postojano se držena tankom platnu, između krhkih ramova. Kilogrami zelene boje harmonično su akcentovani sivom i plavom. Sigurno kompoziciono postavljanje, kratkim i ne baš pastuoznim potezima islikane, Ismetove slike zrače piktoralnom svježinom, snažno se utkivajući u savremene tokove crnogorskog slikarstva ... (2000)
Ismet Rebronja
Ismet Hadžić (kao i mnoge njegove kolege po kičici i peru) stvara dok drugi pribavljaju materijalna bogatstva bez obraza i na obrazu stida. No da je umetnik u pravu, znao je još Ovidius koji je s Ponta javljao da ništa nije korisnije od onih veština koje nikakvu korist ne daju. Ismet Hadžić stvara i sliku i pesmu. I to je njegovo i naše pravo bogatstvo. Još davno je rečeno da je slika nemušta pesma. Da je to tako, potvrđuje i slikar Ismet Hadžić ... (2001)
Jasmina Tutorov
Ismet Hadžić slika idilične predjele kojima neobičan realistički detalj učini da kompozicija iznenadno sklizne u nadrealno. Pri tom pejzaže slika širokim površinama blještavo svijetlog kolorita, bojama sunčanog dana (2003)
Džengis Redžepagić
Odričući se realnog, Hadžić svojoj čulnosti dod jeljuje neograničeno povjerenje. Igrom pretakanja realnog u apstraktno, ali i obrnuto (rjeđe), objekti dobijaju, ili namjerno gube, svoj oblik i značenje, u zavisnosti koliko Hadžić želi da potencira imaginaciju i dramatiku prostora. U dvostrukoj igri memorisanja i predviđanja novonastale situacije, gdje svaki potez ima svoje misaono pokriće, Hadžić svojom vizuelnom poetikom pomjera granice uobičajenog i naviknutog poretka stvari ... (2008)
Jasmina Tutorov
Autor je u dubokom dosluhu sa prirodom, ali i u dosluhu sa pravim likovnim vrednostima. Nama, gledaocima, Hadžić je učinio zadovoljstvo da se na trenutak oslobodimo urbanih opterećenja i kroz lepotu ovih slika iz plenera, kroz proosećane vizure prirode, osetimo harmonično jedinstvo čoveka i prirode. Oblici su na Hadžićevim slikama krajnje pojednostavljeni, zapravo iscrtani tananom, obojenom linijom-kontu rom na svetloj pozadini. Dela nose Ijupkost i šarm. I ovim grafikama Hadžić je potvrdio da su zavičajni predjeli i elementi trajno u njemu naseljeni ... (2008)
Draginja Kujović
Ismet Hadžić je uspio da ostvari djelo koje čini u našem slikarstvu poglavlje za sebe. Suština njegovog rada vezana je za likovnost, za izvornost njegovog podneblja, za vizuelni i čulni doživljaj kompozicije. Izradio je rukopis jasnog stilskog obelježja. Na lako dokučiv slikarski postupak Ismeta Hadžića čini ga neobičnim, prepoznatljivim i osobenom umjetničkom pojavom na polju savremenog crnogorskog slikarstva ... (2009)
Jasmina Tutorov
Na svojim djelima Hadžić se superiorno poigrava sa realnim i iracionalnim. Komponuje idiličan predio okoline sa neobičnim detaljem iz istog miljea, pa taj detalj učini da popucaju šavovi realnosti i da se slika ispuni duhovnom simbolikom ... (2009)
Salko Luboder
Služeći se crtežom kao dominantnom formom izražavanja u grafičkom iskazu, naravno uz stvaralačko umijeće i likovnu čaroliju, Ismet Hadžić uspijeva da dosegne ono za čim se u umjetnosti teži. Na njegovim radovima govor planine možemo razaznati očima, teško dokučivu mističnost prirode rasplićemo u duhovnom ushićenju, a ušima registrujemo mjesečinu koja se vidi i samo što nije počela da sipi nad vrhom planine njegovog alhemičnog likovnog umijeća. Kada se posmatrač dovede do te tačke umjetničkog do- življaja, onda ga od stanja ekstatične zanesenosti dijeli samo korak. U stvari, on se već našao tu, u koncentričnim krugovima egzaltacije. Koncentričnih krugova je onoliko koliko je njegovih radova pred vašim očima. Kao i u cjelokupnom likovnom opusu, i kada je o grafikama riječ, Ismet Hadžić ostaje pa- sionirano vezan za Hajlu, svoju planinu
I, naravno, tu nema ničeg lošeg. Naprotiv. Tako samo pokazuje da teži i pripada visinama, stvaralačkim i estetskim. I ne samo to. Baš tu se otvara prostor za metafizičke refleksije koje se oslobađaju iz njedara planine. I opet, krećući se koncentričnim krugovima umjetničkog dojma Hadžićevih grafika, gotovo svuda, primjeću- jemo da je od naizgled uobičajenih motiva, uspio da napravi kompleksnu likovnu refleksiju. Takvi su, recimo, radovi „Seobe“, „Usamljenost“, „Djedovina“, „Vuk u ovce“… I nešto što ne bi smjelo ostati nep- rimjećeno. Na gotovo jedinstven način, na svojoj grafici otima od zaborava jednu od odlika ovdašnjeg nekada patrijarhalnog življenja. Sin se ne usuđuje da se ocu direktno obrati. Zato mu poruku ispisuje na kori drveta. Tako je nastala grafika „Oženi me babo, našao sam djevojku“ … (2010)
Anastazija Miranović
Čini se, da je Ismet Hadžić „pronašao ljudski znak koji je istovremeno priroda”. Njegovo umjetničko djelo stavlja nas u neminovni/neprikosnoveni kontekst uobličavanja, metamorfoze pojavnog zarad stvaranja umjetničkog, kroz simbol, znak koji nas oslobađa obmane čula efemernog života. Portreti prirode/ljudi su ona praslika svijeta koja nas definiše u vječitom suodnosu kroz permanentno trajanje. Ono što podjednako podstiče na analizu i moguća tumačenja kada posmatrate djela Ismeta Ha- džića nedvojbeno su, simbolička ravan i likovnojezičke vrijednosti njegovog slikarstva. Pejzaž, planina Hajla, uopšte, priroda, umjetničkom nadgradnjom postaju simboli arhetipskog, ali i upozorenje, svjedočanstvo, umjetnički apel i vapaj za spasenjem, očuvanjem, briga i želja za povratkom sebi, onom prirodnom u čovjeku, što se u trci s vremenom prilično potrošilo. Planina Hajla je personifikacija, metafora, lajtmotiv, simbol – ona je Ismetov „genius loci”.
Ona je plani- na njegovog djetinjstva. Hajla je majka hraniteljica, rađalica/rođenica/radilica. Hadžić koketira s Hajlom na najsuptilniji način, igrom zavođenja, kao sa prelijepom ljubavnicom melodničkog imena. Hajla je uzorana, zapaljena, hladna, promrzla, svjetlošću okupana. Hajla zbori najglasnijim nemuštim jezikom u praskozorja, u sumrake, u iskričava jutra snježnih izmaglica. Hajline mijene su najfinija koloristička tkanja, tanani valerski prelazi i opšta mjesta susreta čovjeka s prirodom, sretenja umjetnika sa samim sobom. Smjela kompo- ziciona rješenja umjetnik postiže ređanjem planova i dijagonalnim postavljanjem cjelina kojima stvara specifičnu dinamiku prizora. Likovnim vokabularom Hadžić vaspostavlja posebnu atmosferu na granici metafizičkog. Umjetnik stvara u saglasju s tezom da je „…boja titraj isto koliko i muzika, kadra da dosegne najopštije i najneodređenije što postoji u prirodi – njenu unutrašnju snagu“ … (2011)
Pavle Goranović
Gotovo čitav opus Ismeta Hadžića čine likovni za- pisi iz sjene. Novom izložbom on pokazuje da su to i zapisi o sjeni. Ovaj tihi i dosljedni autor stvara van buke vremena u kome živi. Nenametljiv i strpljiv, polako nagrađuje umjetnički svijet samoće, koja je naše zajedničko i neopozivo nasljedstvo. Ma gdje da smo – u varljivom vrtlogu svakodnevlja ili u istrajnom tkanju svog usamljeničkog svijeta. Tom iskazu vjero- vatno i ne treba ništa dodati, budući da se time na najbolji način objašnjava suština Hadžićeve umjetnosti: suptilni tonovi, prefinjeni zapisi bojama, nostalgični prilaz svijeta. U naoko mirnim Hadžićevim pejzaži- ma ipak prepoznajemo prostore velikih nedoumica mislećeg bića. Ovdje ljudi i događaji mile kao sjenke, kao vrijeme i sati. Ismet Hadžič je temeljit stvaralac posvijećen zavičajnom motivu, kao mjestu iz koga sve proističe i u koji se sve vraća. Ako je umjetnost vjerodostojna sjenka života, onda je Hadžić uspio u svojoj umjetničkoj viziji. A na nama je da uočimo kakve sjenke i tragove ostavljaju same te sjenke, od kojih se izgradila sama suština Hadžićeve umjetnosti ... (2012)
Sreten Vujović
Najnovije predstavljanje Ismeta Hadžića izložbama pod nazivom Čovjek iz sjenke je poetizovana likov- na priča u kojoj se preko mnogostruke asocijativne povezanosti pronalazi posmatrač, no i same sjenke predstavljaju posmatrače, smještene unutar raznovrsnih predjela, a nijesu fiksirane za određeni vremenski okvir, već imaju trajanje koje zapravo biva odraz postojanja. Čovjek iz sjenke se u ovakvom kontekstu doživljava više kao moguća stvarnost, ili ona koja već ima svoj nečujni i nevidljivi život, a mi joj prisustvujemo samo onda kada je umjetnik na sebi svojstven način izbavi iz tišine i smjesti u krajolik kome je i prije pripadala, nevidljiva za svakodnevnog posmatrača ... (2012)
Enes Halilović
Pejzaži Ismeta Hadžića jesu pogledi ili snimci na jedinstvene djelove ogromnog mozaika prirode, ali odigrani u posebnim čarima. Na osnovu jednostav- nosti i tišine ka kojoj je umjetnik pobjegao, može se rekonstruisati nemir i rogobatnost od koje je po- bjegao. Raspoloženja u kojima nastaju Hadžićeva ulja na platnu u saglasju su sa prirodom kao pred- metom posmatranja i tumačenja. Kao da su ove sli- ke pokazivači čovjekovog pogleda ka praiskonskoj tišini i prirodnom skladu. Umjetnikova potreba da se zagleda u metafizičku tačku, pronađenu u priro- di, kazuje ponor vremena i čovjeka, te originalnom zvučnošću slike demaskira drečavu stvarnost grada, ružičastu medijsku sliku i vještačku famu podignutu oko svakodnevne trivijalnosti. Otuda možemo reći da naslikani prizori nisu pronašli slikara nego je slikar pronašao njih. Nije ih naslikao sebe radi, nego želi da ih pokaže – da drugim očima ponudi azil, utjehu, adresu za bjekstvo ... (2014)
Ljiljana Zeković
Svojim likovnim opusom Ismet Hadžić, slikar i gra- fičar, pripada tom krugu umjetnika intimističkog pro- sedea, umjetnik koji se na crnogorskoj likovnoj sceni pojavio prije četiri decenije. Priroda od koje on polazi u uobličavanju svojih umjetničkih djela, nije za njega samo objekat istraživanja tajni njenih fenomenoloških odnosa i zakona, već prostor u kojem otkriva novu slikarsku realnost. Zapravo, viđeno Hadžić prilagođava intelektualnoj koncepciji slike, doživljavajući stvarnost kao autonomnu viziju u kojoj postiže psihofizičko i duhovno jedinstvo prirode i čovjeka. Čovjek i priroda na njegovim slikama postali su imanentni atributi koji su na ranijim radovima imali prizvuk nadrealnog, da bi im kasnije dao notu metafizičkog. Hadžićeve vizije predstavljaju svijet duhovnosti i svjetlosti, a tamo gdje je svijetlost tu je i sjenka. Tako on u snohvatici korpus humanum zamjenjuje sa umbra homo/čovjekovom sjenkom ‒ simbolom nestvarnih i promjenljivih stvari, koja kao nedorečenost povezuje biće i njegovu dušu na granici između realnog i imaginarnog, stvarnog i neuhvatljvog ... (2015)
Sonja Milićević
Tako nas Hadžić, u recentnom opusu nazvanom Koktel (slike/grafike), uvlači u suptilnu igru, koju sam motiv ne izražava i ne predstavlja. Hadžićev koncept slike, koji je uslovno rečeno realističan iz razloga što se u tretiranju motiva nije odvojio od predmetnog sveta, u sadržajnom smislu je slojevitiji. To je zato što se na slikama, osim osnovnog, javlja i paralelni motiv koji sasvim izvesno preuzima glavnu ulogu i nosilac je ikonografskog sloja. Senka čoveka. Dok nam svetlošću i senkom kao bitnim elementima likovnog komponovanja, Hadžić majstorski prenosi podatke o prostoru i vremenu na svojim grafikama, dotle „ljud- sku senku“, ne kao elemenat komponovanja, nego kao motiv, uvodi u svet svojih oslikanih predela koji su lišeni čovekove figure, ali ne i njegovog prisustva … (2015)
Ana Sindik
Od Marsel Dišana i njegove verzije Mona Lize, pa sve do Ismetove transfiguracije ove teme, na kojoj se očito događa jedno emitovanje koje to precizno i detektuje. Naime, u ovoj grafičkoj verziji dobijamo i samog autora Mona Lize, umjetnika čiji se portret nalazi na kutiji – ekrana, preko koje se model javlja u svojoj transemitujućoj i planetarnoj reprodukciji kojoj se ne vidi kraja. U dobu koje je nepogrešivo protumačeno kao virtualno i realintegralno, ovakav pristup zaslužuje dublje i analitičkije obrade: grandiozna Leonardova tema, ovdje je, na Ismetovoj grafici, doživljela još jednom svoj iskorak, u kometehnološka elaboracija bića vodi glavnu riječ; nije ugrožena samo umjetnost (koja sve više postaje medijska stvar), napadnut je i sam duh čovječanstva!
Samim tim, kovanica kakva je Nova Renesansa govori nam mnogo više nego što se umije danas čitati i prevoditi! Naime, Nova Renesansa je upravo to sirovo sažimanje i potiskivanje istorije na samo jednu (kao) univerzalnu temu, onu koja je medijski lako obradljiva i koja se tehnološkim putem reprodukuje. Prema tome, zaista sam više nego zahvalna Ismetu Hadžiću što mi je omogućio da ponešto kažem o njegovim djelima, koja ostaju jedno od centralnih grafičkih mjesta u crnogorskoj likovnoj sceni, na koja tek treba sa dubokom analitikom i njenim pristupom dati odgovor. Od toga odgovora umnogo će zavisiti sjutrašnjica našeg grafičkog medija … (2017)
Ilja Slani
...Kada je govor o relativno novoj Hadžićevoj aktivnosti na planu grafičkih tehnika, koja se odvaja paralelno s njegovim slikarstvom, bilo donekle i neočekivano da se vrsni kolorista posveti igri mere i modulacije, mirnoći punoće i titraju prozračnosti, magiji svetla i sjenke, crne boje i bele hartije. Ne preostaje mi drugo nego da pozovem upomoć Gastona Bašlera, autora knjige Poetika prostora, koji je voleo i zagovarao grafiku: „Pogledajte dobro jednu od tih gravira, i ona će početi sama da vam priča!“ ... (2017)
Nasuprot golom crnogorskom pejzažu, rascvjetaloj kamenoj bradavici i divljem žaru, života na granici sunca, mora i kamena, u vječitoj borbi za život (na platinama najpoznatijih crnogorskih slikara), kod Hadžića sretamo zeleno čudelstvo svijeta, skriveno ispod različito zelenih sjenki neba i zemlje, gore i vode, u zelenom polusnu i polunjavi, u zelenoj bajci koja se ne da sažeti ni doreći...